| Abstract | 2002. godine proveden je prvi eksperiment koji je pokazao da se psi i vukovi razlikuju u razumijevanju ljudskih gestikulacija. Zamijećene razlike autor je objasnio domestikacijskom hipotezom (Hare, Brown et al. 2002). U proteklih deset godina brojni autori su posvetili svoj rad provjeri valjanosti valjanost domestikacijske hipoteze. Ovaj završni rad pruža sažetak svih istraživanja koji eksperimentalno potvrđuju ili odbacuju domestikacijsku hipotezu. Prema domestikacijskoj hipotezi psi su za razliku od vukova rođeni sa predispozicijom spontanog razumijevanja ljudskih gestikulacije. Drugim riječima, za reakciju na ljudsku gestikulaciju psima nije potrebna prethodna interakcija sa čovjekom. Za razliku od psa vukovi uče odgovor na ljudsku gestikulaciju tijekom interakcije sa čovjekom (Hare, Brown et al. 2002). Ispitivanje razumijevanja ljudske gestikulacije u pasa i vukova provedeno je pokusom preferencijskog pokazivanja. Dvije vizualno identične posude stavljene su ispred subjekta ispitivanja. Ispod jedne od posuda sakrivena je nagrada u obliku hrane. Eksperimentator prstom pokaže na posudu ispod koje je sakrivena hrana. Bilježi se odabir posude životinje. Eksperimentator podiže odabranu posudu te u slučaju odabira prave posude životinja dobiva sakrivenu nagradu. Rezultati pokusa preferencijskog pokazivanja iz blizine pokazali su da su psi rođeni sa sposobnošću spontanog razumijevanja pokazivanja prstom na posudu sa udaljenosti od 20 cm ili manje (Hare, Brown et al. 2002). Međutim, iz eksperimenata je nejasno da li su vukovi rođeni sa istom sposobnosti kao i psi. Rezultati pokusa preferencijskog pokazivanja iz daljine pokazali su da vukovi iz interakcije sa čovjekom uče odgovor na pokazivanje prstom na posudu sa udaljenosti od 50 cm ili više (Miklosi, Kubinyi et al. 2003),(Viranyi, Gacsi et al. 2008). Međutim, iz eksperimenata pokazivanja iz daljine nije jasno da li se vještine pasa razlikuju od vještina vukova. S obzirom na rezultate ne možemo usporediti pse i vukove u istom eksperimentalnom postavu. Stoga je nemoguće potvrditi ili odbaciti domestikacijsku hipotezu. Prema domestikacijskoj hipotezu psi razumiju pokus preferencijskog pokazivanja (Hare, Brown et al. 2002). Ako psi razumiju pokazivanje prstom, morali bi biti u mogućnosti riješiti pokuse pokazivanja na alternativi način. Do sada provedena samo dva istraživanja koja ispituju fleksibilnost pasa u razumijevanju preferencijskog pokazivanja. Prvi eksperiment ispitao je fleksibilnost pasa u razumijevanju alternativnog pokazivanja na posudu, npr. laktom, nogom, glavom, itd. Rezultati su pokazali da psi netočno rješavaju eksperimentalni postav kada se u pokazivanju eksperimentator ne koristi šakom i prstima ruke (Soproni, Miklosi et al. 2002). Međutim, drugi eksperiment je pokazao sposobnost pasa u korištenju materijalnog markera kao indikatora posude sa nagradom (Hare, Rosati et al. 2010). Budući da dva istraživanja pokazuju suprotne rezultate, nemoguće je zaključiti da li psi razumiju preferencijsko pokazivanje. Trenutno nema dovoljno dokaza za potvrdu ili odbacivanje ovog aspekta domestikacijske hipoteze. Prema domestikacijskoj hipotezi glavni selekcijski pritisak tijekom (samo)domestikacije pasa bila je smanjena agresivnost pretka pasa prema čovjeku (Hare and Tomasello 2005). Razumijevanje ljudskih gestikulacija u pasa javlja se kao nusprodukt smanjene agresivnosti prema čovjeku. Ovaj aspekt domestikacijske hipoteze testiran je pokusom preferencijskog pokazivanja na dvije skupine srebrnih lisica. Eksperimentalnu skupinu lisica je čovjek tijekom 45 godina selektirao samo prema smanjenoj agresivnosti. Na drugu skupinu čovjek nije vršio nikakav selekcijski pritisak kako bi poslužila kao kontrolna grupa. Rezultati pokusa preferencijskog pokazivanja su pokazali da su eksperimentalne lisice rođene sa spontanim razumijevanjem preferencijskog pokazivanja iz blizine (Hare, Plyusnina et al. 2005). Međutim, iz pokusa nije jasno da kontrolne lisice posjeduju iste vještine. Da bi se potvrdilo aspekt domestikacijska hipoteze diskutiran u ovom odlomku, potrebno je dokazati da kontrolne lisice nisu rođene sa vještinom spontanog razumijevanja preferencijskog pokazivanja iz blizine. |
| Abstract (english) | In a recent decade it was debated whether dogs differ in social skills from their ancestors, wolves. The debate started in 2002 with the appearance of the domestication hypothesis, which explained the difference in the two species. This Bachelor’s thesis is a summary of all experiments who questioned any aspect of the domestication hypothesis. The aim of this work is to question the validity of the domestication hypothesis. According to the domestication hypothesis, dogs are born with the predisposition of understanding human gestures, while wolves are not. In other words, wolves learn to respond to human gestures through the interactions with a human, while dogs positively respond to them even if they never interacted with a human. (Hare, Brown et al. 2002) Researchers tested the understanding of human gestures in dogs and wolves through the preferential pointing experiment. Two visually identical bowls were placed in front of a dog or a wolf, respectively. One of the bowls contained a hidden treat. A human would point towards the bowl containing food, and the animal’s choice was recorded. The proximate pointing experiment (the distance from the pointing gesture, and the bowl is 20 cm or less) showed dogs are born with the predisposition to spontaneously understand proximate pointing gestures (Hare, Brown et al. 2002). However, experiments failed to show whether wolves diverge from dogs in the same setup. The distant pointing experiment (the distance from the pointing gesture, and the bowl is 50 cm or less) showed wolves learn to respond to distant pointing through the interaction with a human (Miklosi, Kubinyi et al. 2003),(Viranyi, Gacsi et al. 2008). However, the experiments failed to show whether dogs diverge from wolves in the same setup. As it is impossible to compare dogs and wolves in the same setup, we cannot prove or discard the domestication hypothesis. According to the domestication hypothesis, dogs understand human pointing gestures (Hare, Brown et al. 2002). Therefore, they should be able to flexibly solve different tasks including pointing gestures. Only two experiments testing dogs' flexibility in human gestures were conducted. One showed dogs fail to use limb pointing with the absence of fingers and palms (Soproni, Miklosi et al. 2002). The other research has showed dogs are able to use markers as a clue where the treat was hidden (Hare, Rosati et al. 2010). As only two experiments were conducted, it is hard to say whether dogs understand diverse human gestures, and thus confirm the domestication hypothesis. The third aspect of the hypothesis states that during the process of (self) domestication, the main selection pressure on dogs’ ancestor was a reduced aggression to humans. In accordance, the understanding of human gestures appeared in animals as a byproduct (Hare and Tomasello 2005). This aspect was tested by the preferential pointing experiment on two groups of silver foxes; the experimental group, which was selected on the reduced aggression towards humans, and the control group. The results showed experimental group to be born with the spontaneous predisposition of understanding human pointing gestures (Hare, Plyusnina et al. 2005). However, the based on the results we cannot see whether control foxes diverge from experimental foxes in understanding of human pointing gestures. Therefore, more experiments need to be conducted to prove or reject this aspect of the domestication hypothesis. |
