| Sažetak | Kompleksni spojevi građeni su od metalnog centra okruženog određenim brojem molekula ili iona koji se nazivaju ligandi. Veza između metalnog centra i liganada u kompleksima je koordinacijske prirode pa se oni još nazivaju koordinacijskim spojevima. Prvu teoriju kemijske veze u kompleksnim spojevima predložio je 1893. švicarski kemičar Alfred Werner pa se kompleksni spojevi još nazivaju i Wernerovi kompleksi.
Centralni atomi u kompleksima su najčešće atomi metala koje odlikuje visoka ionizacijska energija zbog čega tvore katione koji nemaju elektronsku konfiguraciju atoma plemenitih plinova. Kao takvi se ističu ioni metala prijelazne i unutarnje prijelazne serije. Oni sadrže nepopunjene s, p i d-orbitale koje popunjavaju stvaranjem kompleksa tj. vezanjem drugih iona ili molekula (liganada) koje imaju slobodne elektronske parove.
Najčešći ligandi koji sudjeluju u stvaranju kompleksnih spojeva su ioni: F ˉ, Clˉ, Brˉ, I ˉ, S2ˉ, CN ˉ, SCN ˉ, OH ˉ, O22ˉ, NO+, NO2ˉ, NH2ˉ, CO32ˉ, S2O32ˉ te molekule: CO, H2O, NH3, NO itd. Ligandi koji doniraju centralnom ionu jedan elektronski par su monodentatni, dva bidentatni te više parova polidentatni ligandi. Koordinacijski broj odnosno ukupan broj elektronskih parova kojima se centralni atom veže s ligandima može iznositi u rasponu od dva do osam od čega su parni koordinacijski brojevi zastupljeniji od neparnih.
Heteronuklearni (polinuklearni) kompleksi sadrže dva ili više metalnih iona ili atoma u jednoj koordinacijskoj sferi. Načini i metode njihova dobivanja su složenije od dobivanja jednostavnijih mononuklearnih kompleksa. Danas uvelike privlače interes istraživača te se pripravljaju kombinacijama različitih metalnih centara i liganada od kojih kao metalni centri prevladavaju ioni cinka, nikla, bakra, mangana, kobalta, vanadija, kroma itd. Polinuklearni kompleksi sve se više istražuju zbog poboljšanja svojstava kompleksa od kojih se znatno mogu poboljšati neka npr. magnetska. Kombinacijom centralnih atoma utječe se na stabilnost kompleksa, na njihovu strukturu itd.
Cilj ovog rada je prikazati i strukturno opisati neke mješovite komplekse prijelaznih metala primjerice bakra i cinka koji kao metaloenzimi imaju ključnu ulogu u eliminaciji reaktivnih kisikovih vrsta. |
